Kad mlidijah umreti analiza pesme

Kompletna analiza pesme Kad mlidijah umreti. Jedna od najpoznatijih pesama iz srpskog romantizma velikog “bogom danog” pesnika Branka Radicevica. Interpretacija je odradjena na fakultetskom nivou, ali za bolje učenike moze poslziti kao vrlo odbra analiza.

Pjesma „Kad mlidijah umreti“ nastala je 1845. a objavljena 1851. godine.

U ovoj pjesmi Branko govori o smrti koja mu se bliži; on se pozdravlja sa životom koji je mnogo volio i koji je bio tako lijep; on se obraća svojim pjesmama žaleći što nije uspio da ih dovrši onako kako je zamislio.

Prva slika koju nam pjesnik prikazuje jeste slika jeseni, slika lišća koje vene i opada. Ako pretpostavimo da je on kao bolesnik koji je patio od neizlječive bolesti, u poluležećem stavu na krevetu, posmatrao kroz prozor prirodu, jasno možemo zaključiti da je on iskoristio tu sliku jeseni da je upostihi sa „jeseni svog života“, sa krajem koji mu se bliži, jer je jesen „doba smrti“, godišnje doba kada priroda umire. On prikazuje to lišće koje žuti i koje spada sa grana, ali jasno nam stavlja do znanja da on u tim trenucima osjeća i zna da je to kraj – ne kraj prirode (pošto se ona obnavlja) nego kraj njegovog života. Jer u drugom dijelu strofe kaže da on neće dočekati to ponovno rađanje prirode, da nikad više neće vidjeti novo, mlado, zeleno lišće.


To da je konačno došao kraj pjesnik postiže i izborom riječi – on prvo kaže da lišće „žuti“, što znači da je zbivanje (proces) u toku, a odmah zatim dodaje da je lišće „žuto“, dakle, zbivanje je završeno. Treći i četvrti redak (stih) čine jednu rečenicu kojom je pjesnik kazao da neće dočekati novo proljeće. Tu rečenicu on je tako podijelio u dva stiha da i sam raspostih riječi naglašava tu njegovu misao o kraju. Na taj način on je postigao da su na posljednjim mjestima u ovim stihovima riječi „nikada“ i „neću“ i upravo na tim mjestima one i jesu najizražajnije.

Osim toga, rečenica je podijeljena tako da se sastoji od jednog deseterca i jednog četverca. S obzirom da je u pitanju narodni deseterac koji ima stanku (cezuru) poslije četvrtog sloga, onda četvrti redak, u stvari, i nije četverac, već može da se posmatra kao skraćeni, prelomljeni, presječeni deseterac. To je jedini takav redak u cijeloj pjesmi i zato upravo on najviše i doprinosi izražajnosti prve strofe, pa čak i čitave pjesme. Jer time što je taj redak tako naglo skratio, presjekao, pjesnik je još jednom naglasio da se smrt primakla i da neminovno nastupa kraj jednog života, ali ne običnog života, nego jednog mladog života, baš kao što je njegov – život jednog mladog čovjeka koji se rano završava, koji je prelomljen, presječen, skraćen baš kao i posljednji redak prve strofe.

U drugoj strofi pjesnik prenosi pogled sa prirode na sebe, na svoje tijelo.

On prikazuje kako izgleda on sam – njegova glava, lice, oči, kakve su mu ruke, noge. On vidi da je njegovo tijelo klonulo, potamnilo, izmoždeno, da mu ruke drhte i noge klecaju i jasno izvodi zaključak da je došao kraj („dođe doba da idem u groba“).

I ovdje pjesnik i rasporedom stihova i rimom naglašava svoju osnovnu misao. Naime, prva četiri stiha i sadržajno i rasporedom (organizacijom) čine cjelinu – oni su povezani i čine niz koji je naglašen parnom rimom. Nasuprot ovima, peti redak sadržajno ne spada u taj niz, tu cjelinu, jer je, kao što smo već vidjeli, on neka vrsta zaključka koji slijedi iz ona prva četiri. I onda vidimo da ga je pjesnik ne samo sadržajno izdvojio, nego i oblikom – on se glasovno ne podudara sa ostalim stihovima, on se podudara (rimuje) sam sa sobom (prvi dio stiha sa drugim dijelom). Možda je pjesnik mogao da od ove rečenice napravi dva deseterca sa parno rimom kao i u prva četiri stiha? Možda i jeste to bila njegova prvobitna zamisao. Ako je tako bilo zamišljeno, onda se pjesnik odlučio da ta dva stiha ipak sabije u jedan, da izbaci nepotrebno ukrašavanje, i da ostane samo ono što je suština te misli, gola istina, neminovni zaključak – dođe doba da idem u groba. Samo tako sažet, sabijen, ogoljen jedan stih i može da dočara tu misao o smrti, koja je tako surova u svojoj konačnosti i neopozivosti.

Na samom kraju života pjesnik sagledava svoj život, prisjeća se svega lijepog što je doživio. Treća strofa je, dakle, oproštaj od života koji je za pjesnika nešto divno, nešto toliko lijepo da ga on upoređuje sa snom, sa rajem. Ova strofa je puna divljenja prema svijetu (od koga se pjesnik takođe oprašta), prema pojavama u svijetu, čijim ljepotama se on čudi i koje ga oduševljavaju (zora, sunce, rijeka, izvor, slavuj, pa čak i grom i oluja). Iz svega proizlazi da je pjesnik volio ovaj svijet, što i sam kaže („O, da te tako ja ne ljubljah žarko“), a što možemo da zaključimo i na osnovu načina na koji se on obraća svijetu (i životu), naime, on njima tepa (žitku, sanče, danče), a tepati se može samo onom koga voliš.

Ali ni ovdje pjesnik nikako ne može da se otrgne od one misli koja ga prati kao nesrećna kob. Ako podijelimo ovu strofu na dva dijela, onda možemo da uočimo da se svaki dio završava tom sveprožimajućom mišlju, jednom: „Ja sad moram drugom ići kraju!“, a drugi put: „Mog života vir je na uviru!“ Još jače djeluju ovi stihovi kad se suprotstave (kontrast) onome što im prethodi: raj – drugi kraj (smrt), te: izvor – uvir (opet smrt).

Da pjesnik smrt doživljava kao nešto kobno, sudbinsko, neumitno govori nam njegov redak u kojem on iznosi (bolje rečeno, više pokušava da nađe) uzrok toj nesreći koja ga je snašla – „o, da te tako ja ne ljubljah žarko“. Ovaj redak jasno kazuje da je upravo ta njegova velika ljubav prema svijetu uzrok zbog koga on taj svijet gubi, zbog koga mora da umre.

Posljednje dvije strofe čine jednu cjelinu u kojoj se pjesnik obraća svojim pjesmama. On je svestan da rano napušta ovaj svijet i da nije imao vremena da ih dovrši onako kako je zamislio. A te pjesme su mu sve što je imao na ovome svijetu.

To što nije imao porodicu i djecu doprinijelo je da Branko pjesme svoje doživi kao vlastitu djecu i da rastanak s njima, koji je ovdje prikazan, učini da ova pjesma bude tako tužna i bolna. On se njima obraća sa „deco mila“ (jer sebe smatra njihovim ocem) i „jadna siročadi“ (jer ih otac ostavlja). Taj bol rastanka oca sa djecom, pjesnika sa pjesmama Branko je naglasio suprotstavljenošću (kontrastom) između onoga kako je trebalo da izgledaju te njegove pjesme i onoga u čemu ih ostavlja, a to je suprotstavljenost između duge šarne, sjajnije zvezda, sunašca s jedne i
tralja s druge strane. I upravo ovaj posljednji redak doprinosi da bol bude ogroman, kao što samo može biti bol oca koji je živio za svoju djecu i koji umire a nije uspio da im da ono što im je trebalo, da ih ostavlja u traljama kao siročiće. Pjesma „Kad mlidijah umreti“ napisana je u desetercu i to onom narodnom sa stankom iza četvrtog sloga (samo jedan redak je četverac, odnosno, kao što smo vidjeli, mogao bi biti skraćeni deseterac). Ova osobina Brankove pjesme jeste odraz doba i pravca u kojem je živio i stvarao, odraz romantizma, koji se buni protiv ustaljenih pravila prethodnog pravca (klasicizma). Ova Brankova pjesma (kao uostalom i sve ostale njegove pjesme) napisana je narodnim jezikom, običnim,svakodnevnim, za razliku od klasicističkih pjesama čiji je jezik visokoparan, izvještačen. Ali iako se osjeća da Radičević traži nadahnuće u usmenom stvaralaštvu vlastitog naroda, ipak oponašanje narodnog pjesništva (poezije) nije odlika ove Radičevićeve pjesme, jer on na osnovu tog našeg narodnog stvaralaštva gradi svoje sopstveno umjetničko djelo koje, koliko god da liči na narodnu pjesmu, ipak se od nje u mnogome razlikuje jer npr. njegov deseterac ima srok (rimu). Osim toga, Radičević je jedan od prvih naših pjesnika koji je osjetio vrijednost samog jezika kao činioca pjesništva (poezije) i to može da se vidi po izboru riječi u ovoj pjesmi.

Za razliku od pjesama prethodnog pravca koje se izvitopereno uklapaju u zadane stope i razmjere, Brankov pjesnički izraz je takav da se osjeća povremeno skladno ponavljanje (ritam) i njegov redak kao da pjeva (osjeća se muzikalnost, melodičnost).

Pjesma „Kad mlidijah umreti“ i po svome sadržaju spada u pomenuti pravac jer pjesnik pjeva o sopstvenim osjećanjima, izražava sebe, svoju ličnost. Ovom izražavanju pjesnikove ličnosti podređene su čak i slike prirode koje prate, odnosno, koje su u službi (funkciji) ovog izražavanja osjećanja.